BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Vrijeme kroz godinu

19. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 12. kolovoza 2010.

 

Mt 18,21 – 19,1

21Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" 22Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." 23"Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. 24Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. 25Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. 26Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' 27Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." 28"A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' 29Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' 30Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." 31"Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. 32Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. 33Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' 34I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. 35Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."

1Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

MJERA PRAŠTANJA - PRAŠTANJE BEZ MJERE

Mt 18, 21 - 19,1

Božja bit i biće jest sama ljubav. Iz Božjega srca izvire samo ljubav i oprost naših grijeha. Sam Bog snosi troškove oproštenja naših grijeha i našega pomirenja. Njegova je ljubav bezuvjetna, bezgranična, ali nije jeftina. Inače ne bi Bog bio Bog. Ako nam je oprošteno, od nas se traži ista mjera. Uzvratiti mjerom kojom je nama Bog odmjerio, nama izišao ususret. Ako smo sami iskusili oprost grijeha, onda se i neodgodivo i neumoljivo i od nas traži da drugima praštamo, upravo kao što nam to Isus govori u Očenašu. I ne samo sedam puta nego sedamdeset puta sedam puta, dakle, otprilike petsto puta. I to više nije neka mjera, nego je to praštanje bez mjere, bezmjerje. I na kraju, sve što vi jedan drugome oprostite jest u konačnici smiješno malo u odnosu koliko nama Bog sam prašta.

I kako grijeh ima na tisuće lica i pojavnih oblika u svijetu, on se može zaustaviti samo ako mu se suprotstavi jednaka i veća mjera dobrote i ljubavi. Praštanje mora imati uvijek zadnju riječ. Zadnju riječ ne smije nikada imati 'oko za oko', 'zub za zub'. Samo ljubavlju i praštanjem možemo zaustaviti poplavu i opći potop grijeha u svijetu. Pavao će reći: Pobijedi zlo dobrim!

 

Ako u Novom zavjetu ima teksta koji na jednoj stranici sažimlje u srž Isusovu poruku, onda je to nedvojbeno ovaj odsječak o praštanju i nepraštanju. Ovo je iz Isusovih usta i najizazovnija, i najoptimističnija ali i pomalo beznadna usporedba. Riječi koje uključuju u sebe sve ono što je Isus htio reći i izreći, što nam je htio kazati, i kako on riječ pretvara u djelo, čin. Kad bi Bog bio samo pravedan, onda nas ne bi bilo! A kako čovjek nije kadar sam se od sebe obratiti, onda mu treba netko tko će ga potražiti, onu izgubljenu ovcu, odlutaloga sina.

Ako je već u onoj prispodobi o kukolju u pšenici Božji postupak za nas neshvatljiv, ovaj ovdje ruši sve granice i predodžbe. Božji postupci i milosrđe su zadivljujući. Namjesto da u svom gnjevu čovjeka uništi zbog množine grijeha i zla na ovoj zemlji, u Isusovim postupcima i pojavku ovaj svijet dobiva novu šansu da se preoblikuje prema mjeri koju nudi sam Isus. Svijet opstoji i može opstati samo snagom Božje milosti i milosrđa, a isto se odnosi i na zajednicu Kristovih vjernika. Tu mora vladati zakon praštanja, razumijevanja, smilovanja.

Već smo rekli da je Mateju u ovom poglavlju stalo do toga koji i kakvi zakoni i odnosi moraju vladati unutar vjerničke zajednice i njezina ustroja. Pomoći zajednici kako živjeti u svijetu, kako biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Kako odražavati odbljesak Kristova svjetla u svijetu. Pravednost mora biti veća nego u farizeja (5,20). Srce mora postati novo, vjernik mora postati poput djeteta (18,3), imati djetinje srce i pogled. Mnogi su u opasnosti otpada i sablazni. Mnogi su već izgubljeni. Zato upozorenje pred lošim primjerom, skandaloznim ponašanjem te poziv da se potraži svaka izgubljena i zalutala ovca, da se pruži svakome najveća moguća pomoć, da se svatko zauzme oko zbrinjavanja odlutalih. Ne nositi u srcu protiv brata mržnju, zlu krv, nepraštanje. Oprostiti ako je čovjek sam bio zakinut ili oštećen, uvrijeđen ili ponižen. Živjeti snagom Božjeg Duha i Isusova primjera. Biti živi protok Božjeg mira i praštanja. Samo tako može vjernička zajednica opstati u svijetu.

 Kad bi Bog prema nama postupao prema pravednosti, ne bi nam dostajalo ni nekoliko života da odležimo u tamnici svoje dugove. Ali se kralj dade umilostiviti jer zna za našu bespomoćnost. Prema Isusu svi smo mi u Božjim očima i pred Bogom pomilovani. O tome će poslije krasno govoriti Pavao, da, dok još bijasmo grješnici, Sin Božji plati za našu krivicu. Ta bi nas svijest  morala prožimati i u toj svijesti morali bismo zagrliti cijeli svijet. Stoga nam Isus jasno veli: U njemu smo svi postali Božja djeca.

Kad nam ne bi bilo oprošteno, morali bismo na kraju očajavati. Namjesto teorije, evo jednoga primjera iz života velikoga Dostojevskoga. Osuđen kao prevratnik na tamnicu u Sibiru, strašno se mučio u društvu s ubojicama, nasilncima, kriminalcima, kao politički zatvorenik. Psihički se strahovito mučio i prezirao svoje suuznike. Ali jednoga mu je Uskrsa sinula bitna misao: "Svi ovi ljudi su kao i ti sam! Svi su sami i osamljenici! Moraš nadići osudu snagom razumijevanja. Ne smiješ nijednoga čovjeka suditi, jer će u njegovu životu tek onda biti sve na svome mjestu kad ga shvatiš". A njegova kćerka veli što im je otac rekao na smrtnoj postelji: "Kad god u životu osjećate krivnju, nikada ne zaboravite: Ja, vaš otac, uvijek bih vam oprostio sve što god bilo kada učinite i kamo god dospijete. I zato vjerujte još daleko više kako će vas Bog, vaš vječni Otac, pratiti kamo god vas   život odnese. Ma koliko krivnje navukli na sebe, nikada ne smijete očajavati u krivnji i zbog krivnje. Nek vas Bog sačuva od toga: Da zbog očaja navučete na sebe krivnju!"

Ni Isus ništa drugo nije htio onom usporedbom, slikom Oca koji prašta. On nam je htio predočiti sliku Oca koji nas prati i koji nam prašta, ma što to bilo u našem životu. I kad god nas spopadnu dvojbe, što nam je činiti, mislimo jednostavno na to, što bismo bili mi bez praštanja. Svi zavisimo od Božje dobrote i praštanja. Zato je mjera praštanja praštanje bez mjere. Učimo to od Isusa. On je tu namjesto Boga. On je Božje kraljevstvo u osobi. On je osoba u kojoj se očituje Božje lice, u kome dodirujemo Boga, u kome stupamo pred gorući oganj. Gdje se to dogodi, svijet je spašen i otkupljen, on je nov.